Muka mi je od ove prehladne, suhe zime, i onih osamsto slojeva odjeće. Po navici svako jutro (dobro, ako se 11:30 može nazvati jutrom) s nadom u očima zurim kroz prozor, i fizički bolujem za danom kada neću vidjeti bijele naslage i krpice zbog čijeg prisustva bih se jednog jutra mogla rasplakati. U nedostatku aktivnosti, izmrcvarena ovom odvratnom apatijom, odlučih si polagano uvoditi obaveze, rokove za određene stvari, sa ukorijenjenim žaljenjem za nekadašnjom hiperaktivnošću. Produktivan dan normalne osobe odavno mi je sinonim za utopiju, osobni raj, osobni trenutni cilj, moje ispunjenje. Krenuh sa obaveznom dnevnom šetnjicom, u trajanju od 30 minuta pa do sat vremena. Svaki početak je dobar početak, iako sam se svjesno odlučila izlagati kako hladnoći, tako i sigurnoj smrti ispred nečijeg dvorišta, dok budem bila u službi kipa od leda.
Puna sam naslaganog bijesa, odavno, neispražnjena, kao bačva baruta ispred zapaljene gostionice. Ne volim gledati u oči onome što me boli. Vjerovatno me zato i pokosi kad mi se nenadano nađe u vidokrugu. Ovaj put me nešto drugo ponijelo, i istrglo iz zagrljaja depresije, žaljenja i kukanja nad prošlošću koja se u skladu sa svim zakonima ne vraća. Ovaj put sam pobjegla van, zadobila omanje ozebline, te dok sam se vraćala, u nekom posljednjem trzaju, pokušaju da se ugrijem, da razbijem sve to što mi je zauzelo um, što me iscrpljuje danima, da maknem misli od svega, koliko toliko, počela sam trčati, poput izbezumljenog plijena nekog okrutnog grabežljivca. Čitavu ulicu sam pretrčala u milisekundi, od rasvjete do rasvjete, sa minimalnim pauzama, tek da dođem do zraka.
"Preboljela je. Je. I ne bježi ona od susreta, od sjećanja i svega. Ne boji se. Ne. Samo nema vremena za to. Obaveze, molim lijepo. I onda kada joj se sve od čega okreće glavu nagomilano i neskladno srušilo pred noge, mučnina, nesvjestica, tupa bol u grudnom košu su popratni efekti nečeg sasvim drugog, neki slučajni trenutni osjećaj. No, uvijek na svu sreću ima ulicu i stubove rasvjete pa da manijakalno pretrčava pun kilometar."
Trčala sam, kao da mi u najmanju ruku život visi o končiću, ili je za mene privezana bomba koja će napraviti veliki "bum" ako stanem. Pluća su me boljela, vezice na patikama su mi se otpetljale, zamalo sam stala na nečiju mačku, zapela sam za ležećeg policajca i skoro ozbiljno posrnula, kosa mi se rasplela i izvukla iz gumice i vijugala oko glave, bila sam na trenutak (koliko sam ostala u dometu vida) predmet dvije znatiželjne glave koje su se slučajno našla na prozoru za vrijeme reklama prije dnevnika. Svaki udah parao mi je krvne žile, grlo, a suze zbog hladnoće koja me udarala po licu su mi punile oči. A ja sam bježala. Trčala kao poremećeni psihopat, i na svako klecanje koljena u sebi molila boga da mi noge ne otkažu poslušnost pa da ne dođem u bliski susret, oči u oči sa asfaltom. Ne smijem stati, ne smijem stati, ne smijem.. ponavljala sam kao mantru, i pokušavala NE osjećati kako fizičku tako ni bilo koju drugu bol. I pošlo mi je za rukom. Dovukla sam se doma bez trunke daha, mokra, čupava poput podivljalog škotskog ovčara, znojna, sa divnim materijalom za upalu mišića, no ipak.. rumena u licu, sjajnih očiju, a i dah mi se vratio. I čak ni sve nije tako crno, bezizlazno. Odjednom mi nije ni mučno, čak i kad pomislim. Volim naglo padanje vrijednosti. Volim. Puno, čak sasvim bolja opcija od zatrpavanja pod pokrivače, vrištanja i plakanja.
Ej!
Da, znam kako ti je... I meni je dosta šmrcanja, kihanja, temperature...
Zato i bježim kada mogu u malo tople krajeve, kao recimo Zadar... :)
Ali je zato danas dosta toplo i ugodno u Zagrebu na suncu i polako se proljeće budi iz svoga dubokog sna...
Hvala ti na posjeti i pozdrav!
naravno da nije sve tako crno; postoje trenuci kada te uhvati panika, negativne misli koje te žele spriječiti da misliš pozitivno; ti si se snašla; ili te je viša sila natjerala da malo prošetaš, potrčiš, prestaneš razmišljati da je sve tako crno. ako ti to pomaže, čini to malo češće. A onda svrati na čaj ;) p.s. sve je to prolazno.
koliko god troma bila, svako toliko me nešto natjera da potrčim i svaki put iznova shvatim koliko fizički napor i fizička bol brzo i efikasno istjeraju crne misli:)
Možda ne bi bilo loše uzeti neku knjigu i u trenutku sivila odlutati... I ja se svaku večer fizički iscrpljujem (svako bira svoj način) poput tvog opisanog trka, a s vremenom bol nestane - dobro je za duh, za sve... I nije to bijeg, nije to pad - to je samo priprema tebe za dalje kroz život - nema natrag, stalno trčiš prema boljem, ka višem cilju, a nakupljeno po putu boli, no pomoći nema... Moramo se naviknuti na čudne poglede i sami naučiti vidati rane. Sve je to OK, prolazi. Nadam se da si sada bolje. Pozdrav ostavljam :}
hahaha..možeš imati i 40 i tako se osjećati..zato ja pišem o strahovima,o tome kako se strah gasi ljubavlju i kako nema smisla boriti se sa strahom,treba ga ugasiti,kao što se na možeš borit s tamom,samo upališ svjetlo..
Ne znam ja smireno prihvatiti ono što je, ono što je bilo, ono što će biti. Ne znam ja samo lijepo izvući iz sjećanja i zadržati. Ne znam ja ni što sam ni tko sam niti što je u meni. Nabacano, razbacano, nagomilano. Neskladno i čupavo. Mrzim ja prošlost, koja i dalje živi u meni. Mrzim ja i ove emocionalne repove koje vučem, mrzim i što ih držim čvrsto i odbijam pustiti, a rastegli su se kao.. ne znam, nešto što se puno rastegne i ne može više. Mrzim ja i ovaj snijeg. I ovu hladnoću. Spremila sam si haljinu, je. I vodku. I tequillu. I još pokoju supstancu kojoj ne znam naziv, da se dolično proslavi. Ipak treba dostojno obilježiti trenutak kada ću postati dvadesetogodišnjakinja molim lijepo, koja lupa gluposti i traga za ružičastim mjehurićem. Ako prije toga sama ne saspem u sebe sve to. U haljini. Na podu sobe. Nije da bi bilo prvi put, no eto. I prstima ću jesti šlag s torte. Baš me briga, moja je. I izvlačiti ananas i odvajati sa strane da ga posebno pojedem. Banane neću jesti. Rekla sam im da ne volim tortu s bananama. A meni ne daju da pravim tortu. I lijepo sam rekla da neću banane. Puding od vanilije može. Super. A rekla sam puno ananasa. A oni uzeli i banane. Kao banane idu u tortu od ananasa. Neću banane. Pobacat ću ih dok nitko ne bude gledao, pa onda pravimo samo tortu od ananasa. Mogli smo što se mene tiče i ananas staviti u zdjelu i pomiješati sa pudingom i staviti šlag. Meni ne smeta. Samo neću banane. Ne volim banane u torti. Fuj. Lijepo sam im rekla. I bila sam na koncertu Parnog valjka. I da, plakala sam na jednu pjesmu. Možda i dvije. Možda i tri. Pa? I ispucale su mi usnice, jer sam poslije skala po hladnoći i oblizivala ih. A ne, imam ja mast za usne u torbi, no eto.Ovo drugo je zabavnije bilo. Sada baš i nije toliko zabavno i uzbudljivo. Pokušala sam staviti i meda na njih, jer to kao pomaže jel, al' sam ga pojela. I bole me usne jer sam ih grizla, i sigurno imam modrice duboko negdje ispod epit.. onih nekih kožnih stanica, ako toga uopće ima u usnama, ne sjećam se biologije. I bole me užasno. I morbidno mi se sviđa, pa ih gnječim zubima. I boli me i vrat, da. Sve me boli, jer imam gripu. A to me nije spriječilo da za vikend lepršam na -387 stupnjeva, a onda da se napijem. Pametna sam ja, jesam.
Ma dobro zašto su ti te banane u tortu od ananasa stavili?! Zašto se onda zove 'Torta od ananasa'? Heh, baš smiješnih ljudi... nego, glavno da si ti svoja, briga te kako to nekome izgleda izvana:) sretan ti rođendan, kadli je već bio:))
Mrzim ja prošlost, koja i dalje živi u meni.
totalno to. u istoj smo situaciji.
jako mi se sviđa prvi dio jer se poklapa s mojom life story. lijepo pišeš :)
navrati
Kažeš nešto. Nije to to. Reci opet. Ponovi. Ili reci nešto drugo. I dalje nije to to. Isto je, ali nije. Nema te. Nema me. Nema onoga. Nije ionako ni bilo tu. Ni u čokoladi. Ni u alkoholu. Ni u glazbi. A ni u tebi. Pokušaj opet. Ne, i dalje nije to. Pomislim na pjesmu. Ne mogu je se sjetiti. A treba mi pjesma. Ona što me oslobađa. Još ju nisam pronašla. Čuči negdje u meni nešto, i ne želi van. A ja ga ne mogu pronaći i najuriti van. Skriva mi se iza leđa, u mojoj sjeni, i okreće se onako kako se ja okrećem, dovoljno da ne otkrijem što je to. Zakočena sam. Mislila sam, samo rečenicu dvije da ti nakon svega kažem, samo da prokrčim tu branu da mi srce ne ostane suho, samo da spustim to dolje gdje mu je mjesto, i bit će sve ok. No neće. Mutna sam, brza, nepregledna, neprozirna, ne znam. Prazna sam. Ima tu svega, no i dalje sam prazna. Sterilne unutrašnjosti. Nema ničega. Ni nakon dvjesto trideset i pet rečenica i dalje je isto. Nije se promijenilo. Nije to prekidač. Nastavljam tragati. Ne mogu ja ostati prazna. Neću.
Ti si kao rijeka: mutna, brza - zagonetna i nedostižna... I dobro je da je tako, već ćeš osjetiti Njegov uron jednom. Ne brini, sigurno će biti prekrasno jer čekaš pravog...
Ti si kao rijeka: mutna, brza - zagonetna i nedostižna...
I dobro je da je tako, već ćeš osjetiti Njegov uron jednom. Ne brini, sigurno će biti prekrasno jer čekaš pravog...
Uh ja sam često bila prazna u zadnje vrijeme ,a onda me s vremenom nešto uhvati pa sam opet puna energije opet bi sve i svašta :) al meni glazba nekako najviše pomaže i ako imaš prijatelja koji će pogodit prave riječi e onda je sve lakše ...pozz
Ako budem luda, psihotična, puknem i potpuno skrenem, pa zbog toga poželim i moram spavati na podu jer se panično bojim kreveta, hoćeš li ti biti taj koji će svaki put spustiti jastuk do moga, makar ležala na golim i studenim kuhinjskim pločicama?
Mislim da, ako je pravi za tebe, hoće... pa i ja sam malo luda i psihotična s vremena na vrijeme ( pa i češće ), još jedino nisam probala spavat na podu, ali to je zato šta znam kad sam ga zadnji put usisala:) Onaj tko te voli, hoće, dodat će još jedan jastuk na pod i zaspati uz tebe .. .)
nemoj se previše radovat gornjim obećanjima, muškarci gledaju praktično, pa ak si komad i ponudiš se da ti budeš odozdo, na pločicama, onda ima šanse :O) nego, ti učiš rimsko pravo? isuse, volio bi opet biti tako mlad ali ne bi volio opet prolaziti sve te ispite, ja sam na radnom već duuuuže vrijeme i sve mi se čini da će hrvatska prije u eu nego ja na promociju... ma što ti bi? pa nisi mogla bit teta u vrtiću?
Pitam se postoji li neki period u kojem ću ja dosegnuti potpunu zrelost, obuhvatiti kontrolu nad svojim životom (zasad se još borim s tim da uspostavim kontrolu nad samom sobom, i situacija nije dobra. Koprcam se na tlu.) i kada ću reći nešto, i onda učiniti isto.
Stvar je u tome da sam malo nervozna. Dobro, malo više. Postoje periodi kada si zreo za svoju dob, i periodi kad sazrijevaš za narednu dob, valjda da bi i u njoj bio zreo. Eh, pa, mrzim te periode, pas mater. Imam i pms, i koprcam se na tlu u smrtnom zagrljaju samokontrole, i u drugom sam već spomenutom tako bitnom periodu. Ne kažem da ne uživam, tko ne bi bio ljubomoran na moje stanje, poželiš malo akcije u životu, i gle, već si lansiran u svemirski let, i kontrolna funkcija ti je dana u ruke - izvoli izbjegavati meteore, ugasle zvijezde, prašinu i svemirski otpad. I o ne, neću poželjeti nešto novo, zbilja, ne želim ispunjenje želja ovaj put.
Gubim se u vlastitim riječima, misli me bacaju u vrtlog iz kojeg se teškom mukom izvučem. Najbolje funkcionira kada ih potpuno isključim, pa se niti čuju niti vide. U suprotnom mi je kuća strave u najblažem smislu naredna vožnja na koju polazim.
Nije ovo ništa loše, krasno mi je, ozbiljno. Samo par ispita. Ali i to volim, tko još želi bjesomučno izlaziti i uživati kada može po stotinu pedeset treći put (nisam sigurna je li se ovo ovako piše, eto i to sam zaboravila) gledati reprizu filma 10 razloga zašto te mrzim. I Klub prvih supruga. I Dnevnik lude crnkinje. I Beethovena. Svaki izgovor je ipak izgovor, počinje lijep film, ne smijem to propustiti, učit ću poslije.
ah, nitko nije jednostavan, a gledamo glupe filmove po stoti put jer odgađamo neizbježno i neodgodivo, poslije ćemo lupati glavom o zid jer smo ih gledali umjesto da smo učili, no što je tu je. Trebamo natjerati sami sebe da se pokrenemo.
Znaš što? Ti jesi jednostavna! Samo misliš da nisi... Pametna si cura... A one su često nezadovoljne svojim položajem! Naći ćeš Ti "svoje mjesto" pod Suncem... Siguran sam!
zrelost je precijenjena:)) možda je to priča o kiselom grožđu, alli ja nekako vjerujem u nju:)) inače ta buba je zaslužna za otkrivanje strukture DNA :))
svi smo mi komplicirani i čudni no svatko na svoj način ali, sve je to normalno istina, postoje ti neki periodi u životu no ne trebaš se opće zamarati...uživaj dok možeš, vjerujem da ćeš uspjet stić sve naučit a kasnije u životu će se sve posložit (muž, djeca, posao) da nećeš stić uživat u malim stvarima kao što su ti filmovi mlada si i život je pred tobom, iskoristi ga onako kako želiš ne želiš valjda jednog dana unucima pričati kako žališ za svim svojim postupcima i neuživanju u životu, zar ne?
Nisi nimalo komplicirana ; dapače, da mi je bar malo razvedriti tebe reći ću, da sam ja vrlo smušena, na poslu sabrana i da me život prepolovio na dva dijela............
izbaci pms pa smo tu negdje. izbaci i filmove i dodaj bicikl za mozak u leru. vrtim pedale i mislim na... ma niš ne mislim. samo par ispita. biti će sve u redu. kupuj. budi poslušan. pokori se. i tako - oni žive.
Rekla mi je da je gladna. Dala sam joj kekse sa orasima. Kasno sam shvatila da je alergična na orahe. Tjerala sam ju da ispljune zalogaj meni u ruku. Progutala ga je ipak.Ništa joj nije bilo. Do jutra, kada je povratila. Ali je ionako bila pijana cijelu noć. Nije do oraha. Samo jedan. Nevažno ionako. Samo mi je palo na pamet. Prije oraha sam joj dala svoju pidžamu. I obukla njenu. Petljala je oko dugmadi. Znam kako je kada imaš gumene prste jer si se nalokala kao svinja, pa sam joj pomogla da ih skopča. I u trenutku treptaja, ponovo sam otkopčavala njenu pidžamu, jer sam joj pogrešno dugmiće poredala. Na trenutak sam se zagledala u njene grudi, učinilo mi se da ima pudera po njima, prešla sam prstom preko oblina, a ona ga je svukla. Imaš velike bradavice rekla sam joj. Moje su puno manje. Ili nisam rekla. Ipak je to ostalo u glavi, no svejedno, isto je. Morala sam piškiti, i spavalo mi se. Poslije mi je rekla da sam ju probudila jer sam mrmljala i lupkala usnicama, a ona je bila žedna. Sljedeći put će ju čekati čaša vode na stol pored kreveta.
čini mi se da sam ti već rekao, svejedno ću ponoviti - dobro pišeš, dobar i britak stil, sad samo da to složiš u priču od desetak kartica, ovako su bljeskovi. pa makar i novogodišnji. sad, nemoj to shvatit ozbiljno, nisam ja lokotar.
hm, slažem se sa prethodnim komentarom.. ali i ovi bljeskovi su mi odlični! ko što reče natuknica-treba imati rješenje za svaki problem! sve najbolje u novoj godini, lijep pozdrav!
I ništa mi pritom nije bilo dovoljno dobro. Ništa nije bilo ni dovoljno šareno, ni slatko, ni slano, ni toplo, ni hladno. Tragala je ta duša za još nečim, žedno oduševljeno, uzbuđeno i žurno.
Piši i dalje...
Zavjet je prekršen. Jednom uništeno se ne oporavlja nikada.
E pa bilo je dosta. Moja crta se postavlja ovdje! I sada! I ne, moje ne završava ovdje, moje upravo počinje. Ti završavaš. Vi završavate. Ne pitam, ne zanima me, hodaj, hodaj i smanjuj mi se u vidokrugu. Nešto nije jasno? Evo ti istina, evo ti otvorene karte, evo ti sve lijepo posloženo, evo ti, zaključi što god želiš, i zaključuj to što dalje od mene, što prije. Pokupi svoje jadne stvari i prijatelje, i izgubite se svi. Očito presavršeno funkcioniram i bez vas, savršenih prikaza i nakaza. Nastavite se svi zajedno voljeti u tom pepelu, ja imam dovoljno ljubavi za sebe. Makar ostala na kraju jedina koja će uživati u njoj. No neće se rasipati na nezahvalnike i lažnjake. Ovdje ja vodim glavnu riječ, u ovom životu ja imam glavnu ulogu. Ovdje ja donosim odluke, čupam korov i donosim nove mladice, ovdje se ne vrti sve oko vas, nit će se vrtjeti, ovdje vam nije mjesto, ovdje se ne uklapate. Svoje frustracije i i nesigurnosti nezahvalno razdijelite nekom drugom, mojim mirom se više nitko hraniti neće. Moj mir je samo moj. I ničiji više. Ovdje više nema mjesta lažima, ovdje više nema mjesta vašim podjelama, ovdje će biti onako kako ja odlučim, drugačije ne. Dosta je bilo. Prekršili ste zavjet. Prekršili ste jedino što mi je bilo bitno. Ne treba mi više ništa, nijedna riječ, nijedno objašnjenje. Gluha sam za vas, slijepa i nijema! Ne poznajem vas više! Protjerani ste!
Odnos sam sa sobom.U...tu ima puno posla. Ali svi mi smo na istoj poziciji. Drugi ljudi nas potiču ili stopiraju. Rađe sam u društvu onih koji me potiči. Bez njih ne bi imala energije,masu istih stvari raditi na drugi način.Bolji način.
Znam jednoga koji te ljubi nesebično i bezuvjetno, njemu otvori svoje srce i nećeš ostati razočarana, on može ponjeti sve tvoje depresije frustracije i razočarenja , i ništa nije toliko uništeno da on ne može oporaviti. Isus Krist sin Boga živoga koji te je iz ljubavi stvorio. Ponio je sve naše nevolje na križ i tamo uništio da bismo sa njime mogli uskrsnuti , blago tebi ako povjeruješ i zazoveš ga upomoć. On jedini neće lječiti svoje frustracije na tebi već će tvoje ponjeti. Zazovi ga upomoć , vidjet ćeš nećeš požaliti.
ne dozvoli sebi da te itko ljuti, jer ljutnja ti samo šteti, tek pokušaj smireno reagirati na sve nepravde i postavi se tako da pretrpiš što manje štete, a ipak da napreduješ :)
Ni sada ne znam što me to usisalo i otelo. Odvuklo me od svega, zalijepilo za sebe i držalo tu par mjeseci. Odnijelo mi svu inspiraciju, želju za bilo čime, za djelovanjem, otporom,promjenom. Uvjerilo me u svoje dobre namjere, u svoju dobru površinu koju sam uzela zdravo za gotovo, ne obazirući se na potrebu da zagrebem malo ispod te površine. I dobila sam ju malo prekasno. Prekasno da se sačuvam od nove emotivne blokade. Od novog zatupljujućeg nasipa osjećaja.
Ajme sad ćeš dobiti jedan tako nepovezan kometnar: znaš li da je za razmak među tračnicama, a i sadašnji izgled tračnica i materijal zaslužan george stephenson... :) bio je jako siromašan, živio u jadnoj kućici, umrle mu 2 žene, 1 dijete, nepismen, a izumio svašta, i onda kad je izumio lampu za rudare, nisu mu htjeli priznati zasluge, jer su mislili da netko neškolovan i nepismen nije sposoban za neke izume... svatko napravi nešto u životu, a ima sivih dana, nije ni njemu bilo sve med i milijeko, a na kraju mislim da je imao svoje poduzeće i bio je baš velika i ugledna faca :)
Mnogo stvari više nije kao nekada. Onaj oko kojega se moj život mjesecima vrtio, više nema ni trunčice mjesta u srcu, više ne zauzima niti jedan jedini djelić. Vjerovatno je to dobro. Da. Je dobro, mora biti dobro. Upravo zato jer je tako ispalo. Vrijeme me odvuklo, pa i ne primijetih da su prošla dva mjeseca. Otkada ga nema. I sve manje fali. I upravo je to ono tužno. Bio je prijatelj. Bar u početku. Ali bio je. Tužno.
Maknem se nekada iznad svih tih bolnih točki, i promislim, što sam novo u životu naučila, i što li sam to trebala naučiti, pa sam te izgubila? Pa te nikada nisam ni imala? Imaš prijatelja, izgubiš ga. Izvuci si najbitnije. Tješi se da je zbog toga. Tješi se da trebaš naučiti. Izmisli nešto što si naučila. I nastavi dalje. Ili bar još kratko pusti da te vrijeme vuče.
nekad ne znamo zašto nam se neke stvari događaju, ali ja sam odlučila vjerovat da se sve događa s nekim razlogom, jer je puno, puno lakše tako razmišljat nego se pitat 'zašto, zašto...' bit će bolje, samo treba proć vremena,a onda - tko zna...život je nepredvidljiv:)
Ne truj svojih preljepih devetnaest godina sumornim mislima. Neka i na prošle ljubavi ostzanu lijepe uspomene . Ljeto je , zvijezdane noći su prekrasne , a danju se uvijek nađe neko osvježenje gdje se možeš veseliti s prijateljima. I Baka i djed iako su stari raduju se još uvijek jagodama i trešnjama iz svoga vrta, a koje li sve ljepote ima u vrtu tvoga srca, ne daj mu da pati.
vrijeme zna biti tako vijeran prijatelj i pratioc. uz nas je dok se zaljubljujemo, uz nas je dok se odljubljujemo...
sve ce biti dobro, jer uistinu bude na kraju price...
nema mozda svaka prica happy ending, ali neke su toliko lijepe da ga ne trebaju...one ostaju urezane u osobe i oblikuju ih za neke kasnije pobjede ;)
Ne mislim da patiš, kako kaže Viktorija..... Mislim, da si sasvim realno sagledala ono veliko Ništa što ostaje poslije svega... I ne brini............proći će!
ja mislim da se sve stvari dešavaju s razlogom. mislim to i u najtežim trenutcima, a i onda kad ti trenutci postanu lakši... gubiti prijatelje je teško, ali navikneš se s vremenom. to je tako uobičajena pojava. ljudi jednostavno nisu tu zastalno.
netko prije mene je rekao da ostaje sjećanje i slažem se s tim...a da iz svega što se dogodi naučimo nešto, pa to je ipak na neki način istina. možda ne odmah, ali s vremenom se pokaže da je tako.
Ako pamtiš samo lijepe trenutke, držati će te godinama i hraniti iznutra. I nakon petnaest godina osjećaj će biti isti... To je život, nešto nam oduzme, no i vrati i zato ne brini - kad otkriješ i druge vrste ljubavi, shvatiti ćeš da je sve u životu sa nekim razlogom. Nižu se biseri jedan za drugim i na kraju imaš prekrasnu ogrlicu i sretna si ako je imaš kome ostaviti, tu veliku životnu mudrost - najljepši mogući dar. Izdrži i ne gledaj unatrag više, život je pred tobom... Pozdrav ti
Ostavi prošlost iza sebe i gledaj naprijed. Ne razmišljaj previše o uzrocima i posljedicama. Ako ne shvačaš zašto, možda ćeš jednoga dana shvatiti, ali nemoj da ti do tog dana vrijeme stoji. Zajaši val i uživaj!
Sviđa mi se što me, za promjenu, ubija nedostatak inspiracije, jesenje vrijeme u lipnju, komarci, ispiti, fakultet. Sviđa mi se jer ne mogu misliti na ono na što bih inače, sviđa mi se jer me odvlači, sviđa mi se i jer ću se nakon toga srušiti i osjećati predivno kao bolesnik nakon bolesti koja ga je potpuno iscijedila. Sviđa mi se i kada se neumoljivo sunce ipak odluči pojaviti i spržiti sve, uključujući i moje unutrašnje moždane i bilo koje druge akcije i reakcije. Sviđaju mi se i jagode u bakinom vrtu, kao i trešnje u djedovom. Sviđa mi se i ovo jesenje vrijeme. Poželjela sam. Jutros me čak ne nervira cvrkutalo pod prozorom. Ništa komplicirano, sasvim jednostavno, a jedino tako i je dobro. Sviđa mi se.
Znaš, zaista mi dođe da te poželim. Jedno je sigurno, kada ja ostavim ti mi ne daš mira. Kada ti ostaviš, ja te pustim na miru. Nisam sebična. Zaista nisam. Bolje je ovako. Tražio si mir, eto ti ga sada. Ne kao ti. Tražim mir – dobijem suprotno, gore nego inače. Nisi popuštao. No, dosta priče o tome.
Vruće mi je. Mjesec dana. Još fališ. Još plačem noću. Još zalutaš u misli i ne daš se istjerati po cio dan. No, vrijeme ide dalje. Ideš i ti. Idu svi. Idem i ja.
eeee blog je zako a tako mi se sviđa dizzajn da bi ga pojela ihihihihi zekim se eo nešš za tebe:::::::::::::::::::ja imam Jednu nagradnu igru za tebe komaj mi post gdje se ja prestavljam moraš mi komati 20 komova i dobije 23 nazad
Ako mi komas ispod gdje je slika Ena + Duje mora mi komati 25 komova da dobije 32 nazad
I dalje lupam komplicirane gluposti. I dalje imam devetnaest. I dalje sam emocionalno nefunkcionalna. Osakacena. Invalid. Emocionalni. I dalje imam problema sa ostvarivanjem normalnih drustvenih odnosa. Na dobrom sam putu da unistim osjecaje i brigu za druge. I dalje trazim svoj pinky mjehuric...
